Paulo Mendes da Rocha
| Paulo Mendes da Rocha | |
| moderna arhitektura | |
|---|---|
 Paulo Mendes da Rocha 2009. god. | |
| Rođenje | 25. listopada 1928., Vitória, Espírito Santo, Brazil |
| Nacionalnost | brazilsko |
| Vrsta umjetnosti | arhitektura, dizajn |
| Praksa | Universidade Presbiteriana Mackenzie |
| Poznata djela | Stadion Serra Dourada Pinacoteca do Estado |
| Nagrade | Nagrada Mies van der Rohe (2000.) i Pritzkerova nagrada (2006.), |
Paulo Mendes da Rocha (25. listopada 1928., Vitória) je jedan od najvažnijih brazilskih modernih arhitekata[1]; dobitnik prestižne nagrade Mies van der Rohe (2000.) i Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2006. god.[2].
Životopis
Paulo Mendes da Rocha je rođen u glavnom gradu brazilske države Espírito Santo, gradu Vitória 1928. godine. Pohađao je fakultet arhitekture na Prezbiterijanskom sveučilištu Mackenzie (Universidade Presbiteriana Mackenzie) u São Paulu, gdje je diplomirao 1954. god.[3].
Najveće svjetsko priznanje je doživio 2006. god. kada je dobio prestižnu Pritzkerovu nagradu za arhitekturu jer „kombinira skandinavsku tradicijsku arhitekturu s modernim oblicima”, u kojima „naglašava odnose između izgrađenog i prirodnog okoliša”[4]. Slijedeće, 1998. god., dobio je i Norvešku nagradu za kulturu[5].
Djela
Kad gradim na nedirnutom mjestu u prirodi, to je borba, napad naše kulture na prirodu. U tom sukobu, trudim se napraviti zgradu koja će učiniti ljudi svjesnijima ljepote okruženja, ali također i kada se gleda na zgradu u tom okruženju nadam se potaknuti svijest o zajedničkoj ljepoti.
– [2]
Na međunarodnoj sceni Sverre Fehn je prisutan od svjetske izložbe Expo 58 u Bruxellesu, za koju je dizajnirao Norveški paviljon[3]. 1960-ih je dizajnirao dva projekta koja se smatraju za vrhunac njegove karijere: Nordijski paviljon za Venecijanski bijenale 1962. god. i muzej Hedmark u Hamaru, Norveška (1967.-79.). Fehnova ostala značajna djela su Kuća Schreiner u Oslu (1963.) i Kuća Busk u Bambleu (1990.), no mnoga njegova djela su ostala neizvedena. Naime, iako je projektirao više od 100 građevina, tek njih 11 je izgrađeno[3]:
- 1958. Norveški paviljon za Svjetsku izložbu u Bruxellesu, Belgija
- 1962. Nordjski pavljon za Venicijanski bijenale, Italija
- 1963. Kuća Schreiner, Oslo
- 1963.-64. Vila Norrköping, Sweden
- 1967.-79. Muzej Hedmark u Hamaru, Norveška
- 1990. Kuća Busk, Bamble
- 1991.-2002. Norveški muzej ledenjaka, Fjærland
- 1993.-96. Aukrust Centar u Alvdalu
- 2000. Ivar Aasen-tunet, Ørsta
- 2007. Kuća Gyldendal, Oslo
- 2003.-08. Nacionalni muzej umjetnosti, arhitekture i dizajna u Oslu (Nasjonalmuseet Oslo)
Izvori
Paulo Mendes da Rocha na Wikimedijinoj ostavi
- ↑ Paulo Mendes da Rocha Arhivirano 2007-07-09 na Wayback Machine-u na Mackenzista.com (en) Preuzeto 20. rujna 2013.
- ↑ 2,0 2,1 The Pritzker Architecture Prize 2006 Laureate (en) Pristupljeno 20. rujna 2013.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 William Grimes, Sverre Fehn, 84, Architect of Modern Nordic Forms, Dies, The New York Times, 26. veljače 2009. (en) Preuzeto 18. rujna 2013.
- ↑ The Pritzker Architecture Prize 1997 Jury Citation (en) Pristupljeno 19. rujna 2013.
- ↑ Norsk kulturråds ærespris (en) Pristupljeno 19. rujna 2013.
Vanjske poveznice
- Biografija Paula Mendesa da Roche Arhivirano 2005-02-21 na Wayback Machine-u (en)
- p
- r
- u
1979. Philip Johnson • 1980. Luis Barragán • 1981. James Stirling • 1982. Kevin Roche • 1983. I. M. Pei • 1984. Richard Meier • 1985. Hans Hollein • 1986. Gottfried Böhm • 1987. Kenzo Tange • 1988. Gordon Bunshaft i Oscar Niemeyer • 1989. Frank Gehry • 1990. Aldo Rossi • 1991. Robert Venturi • 1992. Álvaro Siza Vieira • 1993. Fumihiko Maki • 1994. Christian de Portzamparc • 1995. Tadao Ando • 1996. Rafael Moneo • 1997. Sverre Fehn • 1998. Renzo Piano • 1999. Norman Foster • 2000. Rem Koolhaas • 2001. Herzog & de Meuron • 2002. Glenn Murcutt • 2003. Jørn Utzon • 2004. Zaha Hadid • 2005. Thom Mayne • 2006. Paulo Mendes da Rocha • 2007. Richard Rogers • 2008. Jean Nouvel • 2009. Peter Zumthor • 2010. Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa / SANAA • 2011. Eduardo Souto de Moura • 2012. Wang Shu • 2013. Toyo Ito • 2014. Shigeru Ban • 2015. Frei Otto • 2016. Alejandro Aravena
